Zoran Novaković: Vedri duh Poljoprivredne škole

Petak, 13. april 1979. Idem na poslovni voz za Beograd – stari dobri poslovni voz. Majka me prati i na kapiji kaže: “Srećan put, pa da pobjegneš od ovog zemljotresa što će biti.” Brat mi je bio u vojsci, što znači da je bio bezbjedan.

Moj pokojni stric Drago bio je veoma duhovit čovjek i kao takav uvijek spreman na šalu i kojekakve zavrzlame. Između ostalog, počeo je da širi priču po komšiluku kako se sprema katastrofalni zemljotres nakon onog, relativno slabog, koji nas je “pogodio” 9. aprila. Majka, ionako prestravljena od prethodnih barskih zemljotresa, prihvatila je to kao činjenicu. Ostalo je sve poznato.

Foto: BARInfo

Te godine sam se nakon studija zaposlio kao profesor u Poljoprivrednoj školi. Bila su mi ostala još dva ispita i to je bio razlog mog odlaska za Beograd. Neki od čitalaca se sigurno sjećaju stare zgrade Poljoprivredne škole i fudbalskog igrališta pored nje, gdje sam i ja često provodio vrijeme igrajući fudbal sa drugarima.

U jednom odjeljenju učenici su mi bili mladići iz Nigerije. Njihova država ih je poslala na školovanje u Bar. Koliko se sjećam, školovanje je bilo oko 4.000 dolara po učeniku godišnje. Moram primijetiti da su to bili prilično dobri prihodi za to vrijeme. U početku nisam baš mogao jasno da ih razlikujem. Naravno, kako je  vrijeme odmicalo, bolje sam ih upoznao, pa se i sada sjećam tih simpatičnih momaka i njihovih imena: Awo Udo Awo, Ogbana Čucku Anoke, Ugvanadi Cristijan

Poslije zemljotresa zgrada više nije bila za upotrebu. Ovi moji pomenuti učenici otišli su u Futog i tamo nastavili školovanje.

Napravljeni su privremeni objekti za potrebe nastave kod današnje zgrade Poljoprivredne škole. Bilo kako bilo, nastavu smo izvodili u poslijepodnevnim časovima. Idealno da se nakon završenih časova ode u neku kafanicu na jedno piće – a nekada i na nekoliko… Vremenom smo obogaćivali druženje i pjesmom, pa i živom muzikom. Harmonikaš Niko Karanikić često je bio naš gost. Još jedan Karanikić mi je ostao u veoma lijepom sjećanju. Riječ je o profesoru Milu Karanikiću, mom tadašnjem kolegi. Bio je sjajan, i kao nastavnik i kao kolega i kao drug i kao prijatelj. Jednom riječju: bio je dobar čovjek.

Foto: BARInfo

Nakon izvjesnog vremena podignuta je nova zgrada Poljoprivredne škole. Iako je mnogima bilo teško nakon zemljotresa (spavalo se i pod šatorima, uslovi nisu bili baš idealni), ljudi nisu klonuli duhom. To se odnosilo i na tadašnji kolektiv škole.

Pored svih nevolja koje su obilježile to vrijeme, bilo je entuzijazma, dobrog raspoloženja i vedrog duha, pa se sjećam nekih anegdota iz tog perioda.

Počela je nova školska godina i profesorima je trebalo neko vrijeme da upoznaju učenike iz razreda koje do tada nisu poznavali. Elem, u jednom odjeljenju profesorica pita dežurnog ko je odsutan.

Dežurni kao iz topa nabraja odsutne: Vidoje Žarković, Momčilo Cemović, Marko Orlandić, i još nekoliko u istom stilu. Profesorica je to uredno zabilježila u dnevnik, a kad se čas završio požalila se zamjeniku direktora Marku Ostojiću kako je bilo puno odsutnih učenika i pokazala mu spisak. Kad je Marko vidio spisak, okrenuo se put profesorice uz blagi smješak i rekao joj, po crmnički, malo otegnuto: “Koliko mi se čini, nije ti bio prisutan ni onaj mali Veselin Đuranović!”

Jednom prilikom hvale se u zbornici dvoje mojih kolega kako jedan potiče od čuvenog vojvode Šuta S. a drugi od vojvode Draška. Duhoviti i uvijek spreman na šale, koje istina nisu uvijek bile bezazlene, Božidar Vukčević, zvani Božo Kec, ugrabi priliku i reče: “Fino li se ti ljudi izrodiše.” To jedva dočeka Novak Boljević, koji je često dolazio u zbornicu iako je bio sklonjen iz nastave zbog nekih neprimjerenih poteza i bio prebačen na poljoprivrednu ekonomiju naše škole, pa krenu da objašnjava kako se to desilo: “Dok su vojvoda Šuto S. i vojvoda Draško ratovali, žene su im se spanđavale sa svakakvom fukarom.” U zbornici opšti smijeh. Više se u zbornici nije pričalo o porijeklu.

Profesor predvojničke obuke Momo Popović, zvani Moco, zamolio je koleginicu koja je predavala srpski jezik da jednom učeniku progleda kroz prste uz obrazloženje da je iz siromašne i poštene porodice, da mora da čuva stoku i pomaže roditeljima i jednostavno nema dovoljno vremena za učenje. Ona je to primila k znanju, ali ništa nije uradila po tom pitanju. Kad je nakon izvjesnog vremena Moco, malo uvrijeđen, spočitao koleginici kako nije uvažila njegovu molbu, ona mu odgovori da se ne miješa u njen posao. A Moco joj odgovori: “Znate što koleginice, ja sam čitao Dostojevskog, Tolstoja po malo, a Vi se za moju pušku niste hvatali!”

U međuvremenu, mnogo toga se promijenilo u našem gradu. I ne samo u našem gradu. Čini mi se da više nema tog zajedništva, nema tog razigranog duha, spokoja, svako se nekako zabavio svojim problemima. Prosto, ljudi se više ne druže kao nekada. Valjda smo onda u većini bili istog društvenog statusa, sličnih materijalnih prilika, bolje smo razumijevali jedni druge. Na kraju krajeva, moglo se pristojno živjeti od plate. A možda smo jednostavno bili mladi, pa nam je sve bilo lako, veselo i optimistično…