Zanimljivosti o snijegu

Donosimo vam nekoliko činjenica o snijegu i pahuljicama koje će vas možda iznenaditi.

Snijeg je mineral, baš kao dijamanti i so, na primjer. Prema američkom Nacionalnom centru za snijeg i led, snijeg je mineral jer se prirodno pojavljuje u čvrstom, neorganskom obliku i ima definisan hemijski sastav.

Lažu nas još od obdaništa: većina pahuljica nije ni nalik onim novogodišnjim dekoracijama koje počinjemo da pravimo u vrtiću, onda uživamo u tome negdje do drugog razreda osnovne škole, a zatim nas tjeraju da pred Novu godinu sjeckamo papir još recimo dvije godine, dok se konačno ne oslobodimo toga negdje u petom razredu osnovne škole. Pahuljice su uglavnom gomilice tih savršeno simetričnih kristala čije papirne verzije sjeckamo u djetinjstvu.

Ne postoje dvije iste? Još laži! Većina kristala je gotovo identična u ranim fazama nastajanja, a neke od tih paperjastih tvorevina koje će nas zatrpati ovih dana biće iste, sasvim sigurno. Uzgred, ovo je i dokazano 1988. kad su američki naučnici iz Nacionalnog centra za atmosferska istraživanja (NCAR) pod mikroskopom videli dva identična snježna kristala. Uostalom, razmislite sami, koliko snijega padne širom sveta u toku samo jedne godine? I koja je vjerovatnoća da u tolikom snijegu ne budu dve identične pahuljice? Pa, prilično mala, zar ne?

Kristali snijega mogu da budu pedeset puta širi nego što su debeli, a generalno su mnogo, mnogo tanji od lista papira.

U centru gotovo svakog kristala snijega je majušna čestica prašine, koja može biti… bilo šta, bukvalno, od vulkanske prašine do čestice iz svemira.

Oko te čestice zatim se formira kristal na čiji oblik utiče vlažnost, temperatura i vetar, “istorija” padanja jedne pahuljice na Zemlju upisana je u njen “dizajn”.

Snijeg koji je sveže napadao tipično sadrži 90 do 95 odsto vazduha, što ga čini prilično dobrim toplotnim izolatorom.

Snježna oluja – mećava praćena munjama – je prilično rijetka. Ali, ima naučnika koji vjeruju da je svako nastajanje snijega praćeno munjama, samo što one nisu vidljive: kristali leda koji se sudaraju u oblacima stvaraju elektricitet.

Povremeno bude izvještaja o crvenom, žutom ili crnom snijegu koji je negdje padao, ali najvjerovatnija objašnjenja za tu boju su prašina, pijesak, polen, pepeo i slično.

Nema potrebe da šapućete ako ste negdje na planini koja je “zatrpana” snijegom. Vikanje, jodlovanje i većina drugih zvukova koje čovjek može da proizvede svojim glasom ne mogu da izazovu lavinu.

Na polovima ne pada baš previše snijega. Većinu mećava na Zemljinim polovima danas izaziva vjetar koji podiže “stari snijeg”.

Na Antarktiku, površine pod tvrdim, ravnim snijegom prenose zvučne talase nevjerovatno efikasno, naučnici koji su učestvovali u ekspedicijama mogli su da čuju ljudski glas sa razdaljine od skoro dva kilometra, piše Discover Magazine.

Eskimi nemaju stotine reči za snijeg. Ali, postoji toliko različitih dijalekata kojima oni govore, da bi brojanje njihovih riječi za snijeg imalo smisla koliko i da brojite koliko riječi Evropljani imaju za ljubav. Ne previše smisla, dakle…

Prve fotografije snježnih kristala nastale su 1885. kada je fotograf Vilson Bentli uz pomoć mikroskopa i fotoaparata počeo da slika pahuljice. Zabilježio je više od 5.000 kristala zadivljujuće ljepote… i umro od upale pluća.