Zašto testiranje vašeg DNK može biti opasno?

Jedna nova studija pokazala je da DNK testovi, osim što mogu biti prevara ako se ne rade pod stručnim nadzorom, takođe mogu imati i ozbiljne negativne efekte.

Naime, prema rezultatima istraživanja, objavljenim u časopisu Nature Human Behavior, problem je u tome što efekti poput placeba, odnosno noceba, mogu biti snažniji od utjecaja pojedinačnih gena. Pojednostavljeno govoreći, ako mislite da imate neki gen povoljan za određeno svojstvo (koje nije jasno vidljivo kao što je vidljiva boja očiju), na primjer za izdržljivost na napor, vaše performanse će se povećati, a ako mislite da imate lošu varijantu gena, one će se smanjiti, čak i ako to zapravo nije istina. Drugim riječima, u određenim situacijama um može nadvladati efekte gena.

Autori vjeruju da bi rezultati studije mogli biti važni, kako za one koji pružaju usluge tako i za korisnike usluga testiranja.

Prof. dr. sc. Janoš Terzić sa Sveučilišta u Splitu kaže da ne treba zaboraviti da nije sve u genima.

„Iako sve više poznajemo gene i o njima sve više pričamo, ne treba zaboraviti uticaj drugih faktora iz našeg okruženja“, rekao je Terzić za Index.

„Studija je zanimljiva jer pokazuje da nam zapisom u genima nije zapečaćena sudbina, već tek jedan element našeg življenja. Još važnije, studija pokazuje da našom aktivnošću možemo prevladati učinke gena. Čini mi se da bi se nauka trebala više fokusirati na uticaje okoline, jer ih je, za razliku od gena, lako mijenjati. Na primjer, jednojajčani blizanci imaju potpuno iste gene, ali ako jedan oboli od šizofrenije, onaj drugi ne mora, uprkos tome što ima sve gene za tu bolest. Možda je važnije saznati šta je iz okoline spriječilo razvoj bolesti nego koji je geni uzrokuju. No, čini mi se da ćemo za šizofreniju lakše pronaći gene koji je uzrokuju, nego povoljne spoljne faktore koji je mogu spriječiti“, pojasnio je.

Test izdržljivosti

Bradley Turnwald koji je rukovodio istraživanjem i njegovi saradnici iz psihološke laboratorije na Fakultetu Stanford u Palo Altou u svojoj studiji angažovali su 116 mladih i sredovječnih dobrovoljaca. Svakome od njih testirali su varijantu gena koji utiče na izdržljivost tijela. Takođe, svaki je prošao testiranje na traci za trčanje. Nedjelju dana kasnije, učesnici su dobili rezultate DNK testova, međutim, oni nijesu bili stvarni, već su nasumično podijeljeni u dvije skupine. Polovini učesnika rečeno je da imaju varijantu gena CREB1 koji čini da se osoba brže umara, a drugima da imaju varijantu gena za veću izdržljivost. Nakon toga, svi su ponovno prošli testiranje na pokretnoj traci.

Ovaj put, učesnici kojima je rečeno da imaju varijantu gena CREB1 za slabu izdržljivost ostvarili su lošije rezultate od početnih. U prosjeku njihova su tijela izbacivala manje CO2, kapacitet pluća im je pao i oni su prestajali s trčanjem 22 sekunde ranije.

S druge strane učesnici koji su bili uvjereni da imaju dobar gen ostvarili su poboljšanja – u prosjeku su trčali nešto duže čak i ako su imali varijantu gena za brže umaranje.

„U ovom istraživanju testirali smo mijenja li sama informacija o genskim rizicima stvaran rizik tako što utiče da ljudi ispolje očekivane promjene u ponašanju, ličnom doživljaju i u fiziologiji povezanoj s genima“, pišu u uvodu autori.

„Fiziologija ljudi promijenila se jednostavno zahvaljujući informaciji koju su dobili“, rekao je Turnwald.